• Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97. i 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Europska konvencija) stupio je na snagu 5. studenoga 1997. godine.

• Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od 5. studenoga 1997. godine. Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine, izmjenama članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 113/00.). Iz navedenih razloga ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, nije predmet ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo ni kao konvencijsko ni kao ustavno.

• Ustavni sud je ocijenio da se u ovom slučaju, pravno relevantnim razdobljem za povredu prava na razumnu duljinu trajanja sudskog postupka smatra razdoblje od 5. studenoga 1997. (kada su odredbe Konvencije postale dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske) do 26. travnja 2003. (dana podnošenja ustavne tužbe podnositeljice), što ukupno iznosi pet (5) godina, pet (5) mjeseci i dvadest jedan (21) dan.

• Pregledom sudskog spisa predmeta utvrđeno je da je pred prvostupanjskim sudom u osam (8) godina i osam mjeseci (8) mjeseci, koliko je prošlo od dana podnošenja tužbe Općinskom sudu do dana podnošenja ustavne tužbe održano svega šest ročišta, od čega četiri u pravno relevantnom razdoblju (5. listopada 1998., 15. ožujka 2000., 11. svibnja 2000. i 1. listopada 2001.), da je prvostupanjska presuda koja je donijeta nakon skoro punih osam (8) godina vođenja prvostupanjskog postupka, ukinuta presudom Županijskog suda, a iz razloga jer se ne može ispitati budući da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je predmet vraćen na ponovni postupak sudu prvog stupnja a kako bi se činjenično stanje pravilno utvrdilo. Također, nakon donošenja drugostupanjske odluke, do dana podnošenja ustavne tužbe održano je samo jedno ročište (11. travnja 2003.). Sve to upućuje na zaključak da sud u svojem postupanju nije bio učinkovit.

• Podnositelji ustavne tužbe, kao tužitelji u sudskom postupku nisu pridonijeli duljini sudskog postupka. Što više majka podnositelja i zakonska zastupnica u više je navrata požurivala zakazivanje ročišta i rješenje predmeta spora upirući na činjenicu da je riječ o hitnom postupku, te da se dugotrajnim rješavanjem gubi sama svrha zbog kojeg se predmetni postupak vodi, a to je uzdržavanje malodobne djece.

• Iz spisa predmeta je razvidno da dosadašnji tijek sudskog postupka ne ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o složenoj sudskoj stvari, jer je parnični postupak pokrenut radi uzdržavanja malodobne djece, a tuženik je saslušan u postupku na ročištu održanom još 5. listopada 1998. godine. Prema stajalištu Ustavnog suda okolnost da tuženik ima prebivalište u K., te da je određene podatke valjalo pribaviti iz K., sama za sebe nije dovoljna da bi opravdala dugotrajnost vođenja predmetnog parničnog postupka.