• 4. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je sljedeće: sud prvog stupnja je tijekom parničnog postupka utvrdio da je prvostupanjskim rješenjem HZMO-a, broj 30258 od 21. veljače 2002. godine, odbijen zahtjev podnositeljice za isplatu iznosa mirovine za razdoblje od 1. srpnja 1991. do 31. siječnja 1996. godine, tj. za utuženo razdoblje, jer je u tom razdoblju podnositeljica primala mirovinu od tzv. »parafonda« na okupiranom dijelu Republike Hrvatske.

• Slijedom toga, sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev podnositeljice za isplatu mirovine za utuženo razdoblje, s obrazloženjem da je »tužbeni zahtjev tužitelja postavljen radi isplate mirovine, a ne radi utvrđenja prava na isplatu, te je sud za isplatu nadležan, a nenadležan bi bio za utvrđenje prava na isplatu za što je nadležno upravno tijelo, odnosno tuženik (HZMO)«. S obzirom »da postoji rješenje tuženika (HZMO), a kojim je odlučeno o pravu tužitelja na isplatu mirovine i upravni postupak okončan pravomoćnošću toga rješenja, ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan«. Nadležni sud također je utvrdio da »sud nije ovlašten ispitivati zakonitost rješenja tuženika donesenog u upravnom postupku, već je postupanje suda ograničeno na odlučivanje po osnovanosti zahtjeva za isplatu dospjelih mirovina prema konačnom rješenju i priznanju prava«.

• Sud drugog stupnja odbio je žalbu podnositeljice s obrazloženjem da je »parnični sud vezan pravomoćnim upravnim aktom, a kojim je riješeno pitanje pravne osnove i zahtjeva tužiteljice za isplatu dospjelih i neisplaćenih mirovina, a što je ujedno i predmet ovog parničnog postupka, pa je nakon rješenja, a koje je od značaja za ovaj postupak, valjalo tužiteljicu odbiti sa zahtjevom za isplatu, jer je o njezinom pravu već pravomoćno odlučeno rješenjem tuženice od dana 19. ožujka 2002. godine.« Nadležni drugostupanjski sud na kraju utvrđuje da »Nisu osnovani navodi žalbe da je u ovom postupku trebalo utvrditi pravilnost donesene odluke u upravnom sporu, budući da je parnični sud vezan pravomoćnim upravnim aktom i nije ovlašten ocjenjivati njegovu pravilnost i zakonitost«.

• 5. Analizom navoda ustavne tužbe i osporenih sudskih presuda, te cjelokupnog spisa predmeta, Ustavni sud utvrdio je da su postupci pred nadležnim sudovima provedeni u skladu s odgovarajućim postupovnim i materijalnim propisima, te da osporenim odlukama podnositeljici nisu povrijeđena ustavna prava na koja ukazuje.

• U konkretnom slučaju nadležno upravno tijelo obustavilo je rješenjem isplatu mirovine podnositeljici za određeno razdoblje. Time je ujedno prestala i pravna osnova za isplatu mirovine u tom razdoblju.

• Iznosi mirovine, za isplatu kojih više ne postoji pravna osnova, ne mogu dospijevati na naplatu. Utoliko je pogrešno samo polazno stajalište podnositeljice da su iznosi mirovine, za čiju isplatu više nije bilo pravne osnove, dospjeli na naplatu i da ih je ona – kao njihov vlasnik – imala pravo potraživati sudskim putem. Pozivanje na povredu jamstva vlasništva, propisanog člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola Europske konvencije od 20. ožujka 1952. godine u tom je smislu u cijelosti neosnovano.