• 3. Člankom 126. stavcima 1. i 2. ZR propisano je da zaposlenik, koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik u daljnjem roku od 15 dana može zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Stavkom 4. ZR propisano je da propust zaposlenika da zahtijeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa, u rokovima iz stavka 1. do 3. tog članka, ne može imati za posljedicu gubitak prava na ta potraživanja.

• 4. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u S., broj: IV P-1286/97.

• Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu podnositeljice i dosudio joj razliku iznosa otpremnine, za više zatraženi dio je odbio, a odbacio je tužbu u dijelu kojim je tražila poništenje odluke o otkazu u točki kojom je odlučeno o visini otpremnine.

• U obrazloženju prvostupanjske presude izraženo je stajalište da je među strankama sporno, je li za obračun otpremnine valjalo uzeti godine radnog staža koje je podnositeljica ostvarila kod prednika tuženika (GP K.) ili je kao osnovicu za obračun otpremnine valjalo uzeti samo ono vrijeme koje je podnositeljica provela na radu kod tuženika. U tom smislu, prvostupanjski sud smatra da je podnositeljica postavila deklaratoran zahtjev za poništenje odluke, a ujedno i kondemnatoran zahtjev na isplatu. Kako podnositeljica, po mišljenju suda, ima pravo postaviti direktan zahtjev za isplatom, u smislu odredbe članka 126. stavka 4. ZR, što je podnositeljica i učinila u svojoj tužbi, to, po ocjeni prvostu-panjskog suda, ona nema pravnog interesa zahtijevati poništavanje dijela odluke o otkazu i stoga je taj dio tužbenog zahtjeva odbacio, tim više što podnositeljica poslodavcu nije podnijela zahtjev za zaštitu prava, a u smislu odredbe članka 126., stavaka 1. do 3. ZR-a.

• Raspravljajući o osnovanosti tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu iznosa od 20.000,00 kuna, sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev i dosudio podnositeljici iznos od 6.277,02 kune, utvrđujući da tuženik, »K.-i.«, nije pravni sljednik poduzeća GP K., ali da odgovara za sve obveze prema zaposlenicima koje je od njega preuzeo, a u smislu odredbe članka 129. ZR-a. Stoga, prvostupanjski sud smatra da je u slučaju podnositeljice postojao kontinuitet radnog staža te da je podnositeljica ostvarila pravo na isplatu otpremnine za 15 godina staža koje je sveukupno provela kod poduzeća »K.«.

• Drugostupanjski sud, temeljem žalbe tuženika, donosi presudu kojom preinačuje prvostupanjsku presudu i rješenje te u cijelosti odbija tužbeni zahtjev podnositeljice. Smatra da se utvrđenje suda prvog stupnja ne bi moglo prihvatiti kao pravilno. Drugostupanjski sud zaključuje da je pretpostavka osnovanosti tužbenog zahtjeva podnositeljice priznanje kontinuiteta radnog staža ostvarenog kod prednika tuženika s radnim stažom ostvarenim kod tuženika i da podnositeljica očito ima pravni interes poništavati odluku o otkazu ugovora o radu u dijelu kojim se priznaje visina otpremnine, što je upravo pobijani dio otkaza koji i nema deklaratoran karakter. Da bi podnositeljica stekla pravo na sudsku zaštitu povrijeđenog prava nepriznavanja kontinuiteta radnog staža, bilo je potrebno da se prethodno obrati poslodavcu, sukladno članku 126. ZR-a, utvrđuje drugostupanjski sud. Kako podnositeljica to nije učinila, otkaz ugovora u pobijanom dijelu postao je konačan i pravomoćan i sud, stoga, ocjenjuje da nije mogao cijeniti zakonitost nepriznavanja kontinuiteta radnog staža, koji je od bitnog značenja za razrješenje tog spora, to zaključuje da je tužbeni zahtjev podnositeljice neosnovan.