• Drugostupanjski sud je, djelomično preinačujući prvostupanjsku presudu na način da je odbio podnositeljev tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je usvojen prvostupanjskom presudom, naveo kako »u postupku utvrđena činjenica« da je odluka o otkazu donesena istog dana (19. ožujka 1996.) kojeg je program zbrinjavanja dostavljen nadležnoj službi zapošljavanja – dakle, prije isteka roka propisanog člankom 120. stavkom 5. ZR-a – sama za sebe ne čini tu odluku nedopuštenom. To svoje pravno stajalište obrazložio je time što iako navedena odredba »upućuje na imperativni karakter«, ZR niti jednom odredbom ne propisuje da protivno postupanje dovodi do nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, kao i da očitovanje službe za zapošljavanje ne može izmijeniti odluku poslodavca već samo odgoditi njenu primjenu na rok od najdulje tri mjeseca (članak 120. stavak 6. ZR-a), zbog čega smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo time što je isključivo zbog toga proglasio nezakonitom tuženikovu odluku o otkazu podnositeljevog ugovora o radu. U obrazloženju presude drugostupanjski sud se nije osvrnuo na navod tuženikove žalbe u kojem isti priznaje da nije dostavio nadležnoj službi za zapošljavanje program zbrinjavanja viška radnika od 15. ožujka 1996., već onaj od 14. srpnja 1995., jer se radi o istim programima, u kojima je izmijenjen samo datum, pa nije bio obvezan ponovno ga dostavljati. Činjenicu da je program iz 1995. dostavio nadležnoj službi zapošljavanja tuženik je u žalbi dokazivao navodeći da je to »razvidno iz dokaza priloženih uz prvu žalbu u ovom predmetu, posebno iz Odluke o usvajanju Programa rješavanja viška radnika broj: 415-31 od 14. srpnja 1995. g., koju je donio Upravni odbor tuženika i na kojoj na dnu iste jasno stoji da je ista dostavljena Zavodu za zapošljavanje Šibenik«.

• Vrhovni sud se u osporenoj presudi u potpunosti složio s pravnim stajalištima drugostupanjskog suda i odbio podnositeljevu reviziju, dodajući u svojem obrazloženju i stajalište kako ZR ne predviđa nikakve sankcije ako se nadležna služba zapošljavanja uopće ne očituje o programu zbrinjavanja viška radnika.

• Uvidom u predmetni spis Ustavni sud je također utvrdio da se u istome ne nalaze dokazi da je tuženik nadležnoj službi zapošljavanja dostavio program zbrinjavanja viška radnika od 15. ožujka 1996. (što priznaje i sam tuženik), pa čak niti onaj od 14. srpnja 1995. Naime, u Odluci o usvajanju Programa rješavanja viška radnika broj: 415-31 od 14. srpnja 1995., koju je donio Upravni odbor tuženika, na dnu ne stoji da je ista dostavljena Zavodu za zapošljavanje Šibenik, kako to navodi tuženik, već je taj Zavod samo naznačen u dostavnoj naredbi kao jedan od subjekata kojima taj program treba dostaviti.

• Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

• Sadržaj ustavnog prava propisanog navedenom ustavnom odredbom ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak – razmatran kao jedinstvena cjelina – bio vođen na način koji je podnositelju osigurao pravično suđenje.

• Polazeći od utvrđenja navedenih u točki 5. ovog obrazloženja, razvidno je da sudovi nisu na nesporan način utvrdili činjenicu je li program zbrinjavanja viška radnika uopće dostavljen nadležnoj službi zapošljavanja, usprkos tome što je podnositelj na nedokazanost te činjenice ukazivao tijekom cijelog postupka, a nisu se niti očitovali na takve njegove navode. Ustavni sud, stoga, ocjenjuje da je protivno mjerodavnom postupovnom pravu i ustavnopravno neprihvatljivo da se presuda bez ikakvih dokaza temelji na utvrđenju da je sporna dostava izvršena.