• II. Utvrđuje se da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-211/1998-3 od 1. travnja 1999. godine i presudom Županijskog suda u Sisku broj: K-108/97 od 19. prosinca 1997. godine, podnositelju ustavne tužbe, G. P. iz D., povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članaka 14. stavka 2. i 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

• 1. G. P. iz D. podnio je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-211/1998-3 od 1. travnja 1999. godine. Tom su presudom odbijene kao neosnovane žalbe opt. J. Š., D. P., V. B. i podnositelja te je potvrđena presuda suda prvog stupnja – Županijskog suda u Sisku broj: K-108/97 od 19. prosinca 1997. godine – kojom je podnositelj, kao pripadnik diverzantskog voda 18. korpusa vojske tzv. »Republike Srpske Krajine«, s još trojicom optuženika, proglašen krivim za počinjeno kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – označeno u članku 120. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 31/93., 39/93., 108/95., 16/96. i 28/96., u daljnjem tekstu: OKZRH), pa je svaki ponaosob na temelju navedenog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, s time što se podnositelju u izrečenu kaznu uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru od 4. svibnja 1995. godine pa nadalje.

• 2. Podnositelj smatra da su mu osporenim odlukama nadležnih sudova povrijeđena ustavna prava propisana člankom 14. stavkom 2., člankom 26. i člankom 31. stavkom 2. Ustava Republike Hrvatske, a iz općeg sadržaja ustavne tužbe, nedvojbeno se može zaključiti da podnositelj ukazuje i na povredu ustavnog prava na pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava.

• 2.1. Ustavna tužba upire se na povredu ustavne zabrane da se okrivljeniku ponovno sudi za djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom, tj. povredu procesnog pravila ne bis in idem. Tu povredu podnositelj podrobnije obrazlaže navodom da je presudom Vojnog suda u Bjelovaru broj: K-85/95-24 od 13. rujna 1995. godine, pod točkom 2) odbijajućeg dijela izreke protiv okrivljenika V. B., N. G., D. P. i podnositelja odbijena optužba prema kojoj su oni » početkom mjeseca studenoga 1993. godine,... ušli u zonu razdvajanja te došavši do vodovoda u blizini kanala S., u šahtu vodovoda postavili jednu protutenkovsku minu, na koju su postavili vremenski upaljač sa satnim mehanizmom, nakon čega je došlo do eksplozije, što je imalo za posljedicu oštećenje vodovoda«, čime su počinili kazneno djelo oružane pobune, opisano u članku 235. stavku 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 32/93., 38/93., 16/96. i 28/96., u daljnjem tekstu: KZRH).

• 2.2. Podnositelj dalje navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, svojom presudom broj: Kž-257/96 od 7. i 21. listopada 1996. godine, odbio žalbu Vojnog tužiteljstva kojom se osporavala kvalifikacija kaznenog djela kao oružane pobune i dokazivalo postojanje kaznenog djela diverzije. Vrhovni sud je svojom presudom žalbu odbio, a da se nije upustio u ocjenu žalbenih navoda, primjenom Zakona o općem oprostu (»Narodne novine« broj 80/96.), s obrazloženjem da nije relevantno radi li se o krivičnom djelu oružane pobune ili diverzije, jer su oba krivična djela obuhvaćena Zakonom o općem oprostu.

• 2.3. Time je, smatra podnositelj, kazneni postupak za činjenično opisano, točno konkretizirano kazneno djelo pravomoćno okončan. Ističe da je sud kod ocjene, radi li se o istom ili drugom kaznenom djelu, vezan isključivo činjeničnim opisom djela, i to samo onim bitnim elementima koji ponašanju počinitelja daju obilježje kaznenog djela, bez obzira na pravnu kvalifikaciju tog ponašanja. Slijedom toga, podnositelj smatra ustavnopravno neprihvatljivim pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u osporenoj presudi broj: I Kž-211/1998-3 od 1. travnja 1999. godine, prema kojem »donošenje odbijajuće (ili neke) presude ili pak rješenja o obustavi postupka zbog kaznenog djela oružane pobune iz članka 235. stavka 1. KZRH za isti događaj, ne isključuje mogućnost kasnijeg pokretanja i vođenja postupka pa i donošenja osuđujuće presude protiv pojedinih počinitelja za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, budući da se ovdje radi o djelu koje je istovremeno upravljeno i protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a ne samo protiv društvenih vrijednosti Republike Hrvatske kao što je to kod kaznenog djela oružane pobune koje je, dakle usmjereno samo protiv sustava vlasti Republike Hrvatske i koje je – za razliku od kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu«.