• Iz navedenog proizlazi da osporenim drugostupanjskim rješenjem ponovo nisu dati relevantni razlozi za stajalište o pravilnosti prvostupanjskog rješenja odnosno o neosnovanosti podnositeljičinog zahtjeva.

• 6. Upravni sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi po prvi puta navodi činjenice koje iz prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog rješenja ne proizlaze i nisu, kao takve, utvrđene (iako u dokumentaciji spisa predmeta postoje podaci da je poginuli Ž. B. kao privatni autoprijevoznik, a ne kao djelatnik KP »V.«, obavljao prijevozničke usluge za račun KP »V.«, na temelju ugovora sklopljenog s tim poduzećem 15. siječnja 1991. i usmenog naloga poslovođe poduzeća, time da je KP »V.« radove na kopanju rovova izvodilo temeljem naloga zapovjednika Postaje prometne policije MUP-a).

• Upravni sud ocjenjuje da je drugostupanjsko tijelo pravilno zaključilo kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz članka 2. stavaka 1., 2. i 5. Zakona iz 1996.

• Odredbama članka 39. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 53/91., 9/92. i 77/92., u daljnjem tekstu: ZUS) propisano je da Upravni sud rješava spor, u pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, a također je propisan i način postupanja Upravnog suda u slučaju kada u pogledu utvrđenih činjenica postoji proturječnost u spisima, kada su činjenice u bitnim točkama nepotpuno utvrđene odnosno kada je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja.

• Budući da je za priznanje prava na obiteljsku invalidninu, sukladno uvjetima koji su propisani mjerodavnim zakonom, potrebno utvrditi određene činjenice na strani poginulog (okolnosti stradavanja), kao i određene činjenice na strani osobe koja je zatražila priznanje prava – u konkretnom slučaju udovice (godine starosti, sposobnost za rad), očigledno je da u konkretnom slučaju u upravnom postupku činjenice nisu utvrđene, a da Upravni sud nije postupio sukladno odredbama članka 39. ZUS-a.

• Štoviše, ocjenjujući upravne akte zakonitim, Upravni sud je upotrijebio činjenice koje su suprotne onima koje su u upravnom postupku utvrđene (da je poginuli bio privatni autoprijevoznik i kritičnog dana radio na temelju ugovora, a ne da bi bio djelatnik KP »V.«), a ostale relevantne činjenice (glede ispunjavanja uvjeta na strani podnositeljice) nije utvrdio, niti je predmet vratio upravnom tijelu da te činjenice utvrdi. Pozivajući se na odredbe Zakona iz 1996., koji nije bio primijenjen u upravnom postupku, Upravni sud se (na temelju dijelom drugačijih, a dijelom neutvrđenih činjenica) suglasio s ocjenom upravnih tijela da podnositeljica nema pravo na obiteljsku invalidninu.