• Jedno od najtežih područja kojima se bavi Izvješće jest davanje reosiguranja od države, bilo izravno ili neizravno. Izvješće utvrđuje sporazume o reosiguranju koji pružaju 100 % pokrivenosti te su jednaki jamstvu kao subvenciji. Prihvaćeno je da sredstva reosiguranja u kojima država samo sudjeluje ili tek podržava ugovore o reosiguranju u privatnom sektoru mogu također davati prednost osiguravateljima koji imaju korist od istih pred privatnim osiguravateljima koji ne primaju ovakvu podršku, te tako mogu narušavati tržišno natjecanje.

• 2.2. Unatoč recentnim poboljšanjima – javni izvozno-kreditni osiguravatelji ili izvozno-kreditni osiguravatelji s javnom podrškom sve više razdvajaju svoje kratkoročno poslovanje u zasebna trgovačka društva ili uvode zasebno računovodstvo – već je napomenuto gore kako je potrebno djelovati u svrhu stvaranja priželjkivane jednakopravnosti. Prvi je zadatak određivanje sektora u kojem postoji konkurentno tržište. Kao odlučujući kriterij za razlikovanje tržišnog sektora Izvješće koristi pitanje je li privatno reosiguranje općeprisutno, a ne samo prisutno u pojedinačnim slučajevima. Primijećeno je kako je općenito odgovor pozitivan za komercijalne rizike nejavnih kupaca, ali kako je za političke rizike (uključujući rizike javnih kupaca, rizike valutnih prijenosa i nekomercijalne rizike katastrofa) prisutni kapacitet toliko nedovoljan da bi se pokrivanje ovih rizika moglo posve smatrati komercijalnom djelatnošću. Temeljem analize privatnog tržišta reosiguranja upućivanjem na tri kriterija trajanja, lokacije i naravi osiguranog rizika, Izvješće smatra da »utrživi« rizici trebaju uključiti komercijalne rizike u pravilu s razdobljem rizičnosti do najviše tri godine za izvoz na svjetsko tržište.

• 2.3. Daljnji komentari država članica, poslovnih udruga i osiguravatelja ukazali su kako je općenito govoreći ova definicija bila preširoka. Većina predstavki složila se s Izvješćem kako bi političke rizike valjalo izuzeti, budući da tržište privatnog reosiguranja nije bilo dovoljno veliko, te je većina podržala najduže razdoblje rizika od dvije godine za komercijalne rizike. Također, činilo se izrazito teškim reosigurati na privatnom tržištu komercijalni rizik produženog neispunjavanja ugovornih obveza u zemljama koje nisu članice OECD-a.

• 2.4. Imajući u vidu usku vezu između produženog neispunjavanja ugovornih obveza i insolventnosti – rizici produženog neispunjavanja ugovornih obveza lako prelaze u insolventnost – te kao rezultat potreba za klasificiranjem oba rizika u istu kategoriju (utrživi i neutrživi), razborito je trenutno izuzeti sve komercijalne rizike u zemljama koje nisu članice OECD-a iz definicije utrživih rizika i iz opsega ovog priopćenja. Zaključno, čini se kako trenutno još uvijek postoje poteškoće u dobivanju privatnog reosiguranja komercijalnog rizika u nekim od zemalja koje su članice OECD-a.

• 2.5. Uzimajući u obzir gore navedeno, »utrživi« rizici se za potrebe ovog priopćenja definiraju kao komercijalni rizici za nejavne dužnike 8 sa sjedištem u zemljama popisanim u Dodatku. Za ove rizike najduže razdoblje rizika (odnosno razdoblje proizvodnje plus kreditno razdoblje s redovnom početnom točkom Bernske Međunarodne unije kreditnih i investicijskih osiguravatelja te redovnim kreditnim uvjetom) manje je od dvije godine.

• Svi ostali rizici (odnosno politički, rizici katastrofa 9 i komercijalni rizici javnih kupaca i zemalja koje nisu popisane u Dodatku) za sada se ne smatraju utrživima.