• Nadalje, s obzirom na to da do trenutka povećanja cijena odnosno u razdoblju od 1999. do 2007. godine, prema navodima poduzetnika Zračna luka Zagreb – Ugostiteljstvo d.o.o., taj poduzetnik cijene nije formirao na bazi troškova poslovanja i određene marže, već su cijene bile predmetom dogovora, nije jasno na temelju kojih se parametara navedeni poduzetnik odlučio na tako visoko povećanje cijena od oko tristo (300) posto i više. Iz strukture troškova koji sudjeluju u cijeni usluga prijevoza, utovara i istovara hrane (obroka) i pića iz zrakoplova, koju je dostavio poduzetnik Zračna luka Zagreb – Ugostiteljstvo d.o.o., nije vidljivo koje promjene ili koji troškovi u poslovanju tog poduzetnika su rasli tako da opravdaju rast cijena za oko tristo (300) posto i više. Iz analize potrošačkih cijena za usluge, stope inflacije te indeksa ukupnog troška rada na razini Republike Hrvatske u promatranom razdoblju vidljivo je da ni oni nisu rasli u iznosima koji bi dali osnove za ovako drastičan rast cijena. Premda svaki poduzetnik ima pravo i slobodu formirati cijene svojih proizvoda i usluga prema uvjetima na tržištu, u ovom slučaju ipak se radi o zatvorenom tržištu i usluzi koja ima karakter »neophodnog sredstva« (engleski naziv: «essential facility»), odnosno ista je neophodna za obavljanje djelatnosti korisnika zračnih luka, avioprijevoznika, kao i dostupnosti njihovih usluga krajnjim potrošačima. Stoga, sloboda formiranja cijena na tržištu na kojem vlada monopol silom propisa (uobičajeni engleski naziv u pravu konkurencije EZ «coercive monopoly») ima svoja ograničenja i ne opravdava ponašanje poduzetnika Zračne luke Zagreb – Ugostiteljstvo d.o.o. s aspekta propisa o zaštiti tržišnog natjecanja i upućuje na zlouporabu vladajućeg položaja.

• Spomenuto je sadržano i u stajalištu Europske komisije (»Zemaljske usluge: Pravni aspekti – pogled na tržišno natjecanje od strane Europske komisije za tržišno natjecanje«, dr. John Temple Lang) prema kojem zračna luka ne smije koristiti svoj monopolni položaj koji ima na tržištu pružanja zemaljskih usluga na način da isti zloupotrebljava. Na velikim zračnim lukama jedino zadovoljavajuće rješenje je osigurati dovoljnu razinu tržišnog natjecanja, u smislu ponude prihvatljivih usluga po prihvatljivoj cijeni, te da aviokompanije imaju mogućnost izbora zemaljskog operatera. Također, avioprijevoznicima bi trebalo biti dozvoljeno obavljanje self-handlinga ukoliko to žele. Međutim self-handling se ne može smatrati zadovoljavajućim supstitutom tržišnom natjecanju između više konkurenata i ponuđača usluge.

• Također, stav je Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), uzimajući u obzir obilježje navedenih usluga kao neophodnog sredstva (»essential facilities»), da operatori zračnih luka moraju dopustiti pristup tržištu zemaljskih drugim poduzetnicima, bar u mjeri u kojoj to dozvoljavaju kapaciteti zračne luke, a ukoliko je moguće i povećati raspoložive kapacitete.

• Međutim, u konkretnom slučaju riječ je o tržištu koje još uvijek nije u punoj mjeri liberalizirano, pa odgovorno ponašanje poduzetnika koji djeluje na mjerodavnom tržištu sukladno pravilima tržišnog natjecanja dobiva, u ovom slučaju poseban značaj, jer isti nema konkurenata.

• Stoga je Agencija, na temelju svih prikupljenih podataka, te očitovanja poduzetnika Zračna luka Zagreb – Ugostiteljstvo d.o.o., utvrdila da navedeni poduzetnik nije vjerodostojno opravdao rast cijena svojih usluga od oko tristo (300) posto, osobito ne na način da detaljno prikaže strukturu troškova koji su uzrokovali takav porast cijene i objektivne razloge radi kojih je to učinio.

• Kao što je već spomenuto, navedeni poduzetnik ima vladajući položaj na mjerodavnom tržištu te se cijene njegovih usluga ne formiraju na tržištu pod utjecajem ponude i potražnje. Stoga taj poduzetnika ima i posebnu odgovornost za svoje ponašanje.