• Pojam »legitimnog očekivanja« u kontekstu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju Europski sud je prvi put ustanovio u presudi Pine Valley Developments LTD protiv Irske od 29. studenoga 1991. (zahtjev br. 12742/87, Series A no. 222, p. 23, § 51), a ponovio u presudi Stretch protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. lipnja 2003. (zahtjev br. 44277/98, § 35). U oba ta slučaja podnositelji su bili ovlašteni pouzdati se i pozvati na činjenicu da pojedinačni pravni akt na temelju kojega su na sebe preuzeli teret financijskih obveza neće biti retroaktivno utvrđen nevaljanim na njihovu štetu. U toj skupini slučajeva, prema tome, 'legitimno očekivanje' temeljilo se na »razumno opravdanom povjerenju u pravni akt koje je imalo valjanu pravnu osnovu i odnosilo se na vlasnička prava.« (§§ 45. do 47. presude Kopecký.)

• Drugi aspekt pojma »legitimnog očekivanja« u kontekstu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju Europski sud je razradio u presudi Pressos Compania Naviera S.A. i ostali protiv Belgije od 20. studenoga 1995. (zahtjev br. 17849/91, Series A no. 222, s. 23, § 51). U tom je predmetu riječ o šteti koja je bila uzrokovana sudarom brodova zbog nemara belgijskih piljara za koje prema belgijskom pravu odgovara država. Prema domaćem belgijskom odštetnom pravu, takvi zahtjevi važe od trenutka štetnog događaja. Europski je sud kvalificirao tužbene zahtjeve podnositelja kao 'potraživanja' koja potpadaju pod zaštitu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Nakon toga je spomenuo da su, na temelju niza odluka belgijskog Kasacijskog suda, podnositelji mogli tvrditi da imaju »legitimno očekivanje« da će se o njihovim tužbenim zahtjevima koji proizlaze iz spomenute nezgode odlučivati u skladu s općim odštetnim pravom. U tom konkretnom slučaju, dakle, 'legitimno očekivanje' nije bila komponenta vlasničkog prava niti se to očekivanje nadovezalo na vlasničko pravo, kao što je to bilo utvrđeno u slučajevima Pine Valley Developments Ltd i Stretch. Europski sud je pritom istaknuo da se podrazumijevalo da »legitimno očekivanje« ne dolazi u obzir ako nema »potraživanja« koje potpada pod djelokrug članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (u konkretnom slučaju, odštetnog zahtjeva). Sukladno tome, legitimno očekivanje koje je utvrđeno u tom slučaju nije samo po sebi bilo konstitutivno za vlasnički interes, već se odnosilo na način na koji se tužbeni zahtjev podnositelja – koji je Europski sud kvalificirao 'potraživanjem' – tretira u domaćem belgijskom pravu i osobito na povjerenje u činjenicu da će ustaljena sudska praksa belgijskih nacionalnih sudova biti primijenjena i na štetu koja je podnositeljima već nastala (§ 48. presude Kopecký).

• Nadalje, Europski sud za ljudska prava u nizu je svojih odluka opetovano isticao da podnositelji zahtjeva nemaju »legitimno očekivanje« ako se ne može utvrditi da imaju »aktualan ovršni zahtjev koji je u dostatnoj mjeri ustanovljen« (currently enforceable claim that was sufficiently established). Tako je u odluci Velikog vijeća o dopuštenosti zahtjeva u predmetu Gratzinger i Gratzingerova protiv Češke Republike od 10. srpnja 2002. (zahtjev br. 39794/98, Reports of Judgments and Decisions 2002-VII), u kojemu podnositelji nisu ispunjavali jednu od bitnih zakonskih pretpostavki za ostvarenje prava koje su potraživali, Veliko vijeće Europskog suda utvrdilo da zahtjev podnositelja nije bio dostatno ustanovljen u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. »Vjerovanje da će zakon koji je na snazi biti izmijenjen u korist podnositelja ne može se smatrati oblikom »legitimnog očekivanja« u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Sud smatra da postoji razlika između puke nade u restituciju, koliko god razumljiva ta nada može biti, i legitimnog očekivanja, koje mora biti mnogo konkretnije naravi od puke nade i (mora) biti utemeljeno na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka. Sud sukladno tome zaključuje da podnositelji nisu pokazali da imaju zahtjev (claim) koji je dostatno ustanovljen da bi bio ovršan i stoga oni ne mogu tvrditi da imaju 'imovinu' u smislu članka 1. Protokola br. 1« (§§ 73. i 74. odluke Gratzinger i § 49. presude Kopecký.)

• S obzirom na specifične okolnosti predmeta koji razmatra u ovom ustavnosudskom postupku, Ustavni sud ocjenjuje da se on ne bi mogao podvesti pod pojam »legitimnog očekivanja« koji bi – prema navedenoj praksi Europskog suda – ulazio u okvir članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

• Ustavni sud u prvom je redu dužan ponoviti da u ovom ustavnosudskom postupku razmatra prijedloge predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZOŠT-a iz 2003., a ne zakonsku mjeru brisanja članka 180. ZOO-a iz domaćeg pravnog poretka koja se dogodila 1996. U tom kontekstu, nužno je uvažiti činjenicu da je zakonodavac od 3. veljače 1996. prekinuo sve sudske postupke pokrenute tužbama podnesenima na temelju članka 180. ZOO-a zbog toga što od tog dana više nije postojala pravna osnova za odlučivanje o tužbenim zahtjevima za naknadu štete učinjene aktima terora, jer je ona zakonom brisana. U prethodnim je točkama utvrđeno da je ta zakonska intervencija bila opravdana, jer je imala legitiman cilj i težila je ostvarenju javnih ili općih interesa zajednice.

• Također je nužno uvažiti činjenicu da se ocjena ustavnosti ZOŠT-a ne može temeljiti na presumpciji da su sve tužbe stranaka podnesene na temelju brisanog članka 180. ZOO-a, o kojima nadležni sudovi nisu odlučili do 3. veljače 1996., nedvojbeno bile osnovane i da bi ishod svih sudskih postupaka – da su okončani do 3. veljače 1996. – u svim tim slučajevima nedvojbeno bio pozitivan za stranke. Ili obrnuto. Stoga uvjerenje tih stranaka da bi njihovi tužbeni zahtjevi bili utvrđeni osnovanim da je na njih primijenjen članak 180. ZOO-a – uslijed čega bi i ishod sudskog postupka za njih bio pozitivan, pa bi onda oni dobili i punu naknadu imovinske i/ili neimovinske štete koju su potraživali – ostaje samo uvjerenje kojemu se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne može priznati svojstvo »legitimnog« pa time ni pravno zaštićenog očekivanja.