• U provedenom upravnom postupku nisu utvrđene činjenice važne za donošenje zakonitih rješenja, a Upravni sud je propustio da zbog tih propusta poništi donesena rješenja kao nezakonita. Tako se u oba pobijana rješenja samo utvrđuje da je Ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske 3. svibnja 2001. godine donio Pravilnik o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova, a nakon toga se zaključuje da »Budući su navedenim Pravilnikom ukinuta pojedina radna mjesta, odnosno prestala je potreba za obavljanjem određenih poslova zbog organizacijskih razloga, na temelju članka 106. stavka 1. Zakona o radu riješeno je kao u točki 1. izreke ovog rješenja«. Pored toga, navodi se da je trajanje otkaznog roka utvrđeno na temelju članka 118. stavka 1. Zakona o radu, a pravo na isplatu otpremnine u skladu s člankom 88. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

• Obrazloženje rješenja u kojem se utvrđuje da su »ukinuta pojedina radna mjesta, odnosno da je prestala potreba za obavljanjem određenih poslova iz organizacijskih razloga« ne sadrži podatke iz kojih bi se moglo zaključiti da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je ukinuto baš radno mjesto podnositeljice ustavne tužbe i da je upravo za njezinim radom prestala potreba. Utoliko smatram da obrazloženje rješenja kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa podnositeljice ustavne tužbe ne udovoljava zahtjevima iz članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku.

• Upravni sud je nedostatak obrazloženja ovih rješenje pokušao nadomjestiti svojim utvrđenjem »da u Ministarstvu tuženog nema slobodnih radnih mjesta«. Međutim, tu činjenicu Upravni sud je utvrdio na temelju odgovora tuženog Ministarstva na tužbu podnesenu u upravnom sporu. Takav način utvrđivanja odlučnih činjenica za mene nije prihvatljiv. Ustavni sud je u više svojih odluka izrazio stav da nedostatno obrazloženje upravnog akta kojim se odlučuje o pravima iz radnog odnosa može dovesti do povrede ustavnog prava iz članka 14. stavka 2. Ustava (vidi npr. Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1852/2000 od 10. listopada 2001. – »Narodne novine«, broj 89/01). Potpuni nedostatak individualizacije pobijanih rješenja o prestanku radnog odnosa podnositeljice ustavne tužbe i neprimjereno nastojanje Upravnog suda da taj nedostatak barem djelomice otkloni, po mojem je mišljenju, tako teška povreda upravnog postupka i upravnog spora koja ima za posljedicu povredu ustavnog prava jednakosti pred zakonom.

• Upravni sud Republike Hrvatske je na neprimjereni način pokušao otkloniti nedostatak obrazloženja pobijanih upravnih akata, pa smatramo da je taj sud samo u formalnom smislu proveo kontrolu zakonitosti pobijanih pojedinačnih upravnih akata. Takva formalna kontrola zakonitosti pojedinačnih upravnih akata ne udovoljava, po mojem mišljenju, ustavnom jamstvu iz članka 19. stavka 2. Ustava koje jamstvo pretpostavlja stvarnu, a ne samo formalnu, kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

• Nadalje, navedenim se rješenjima namještenici kojoj je poslodavac Republika Hrvatska (Ministarstvo unutarnjih poslova) otkazuje radni odnos pozivom na odredbe članka 106. Zakona o radu. Međutim, primjenjuje se samo odredba stavka 1. toga članka koja ovlašćuje poslodavca da, među ostalim, otkaže ugovor o radu ako prestane potreba za obavljanje određenog posla, a ne i ostale odredbe toga članka. Takvim pristupom izbjegnuta je primjena odredbe članka 106. stavka 2. Zakona o radu koja dopušta otkaz »samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima«. Iz te odredbe proizlazi obveza poslodavca, u ovom slučaju Republiku Hrvatsku, da poduzme sve što je u njegovoj moći da se radni odnos nastavi zapošljavanjem radnika na nekim drugim poslovima. Jednako tako, izbjegnuta je i primjena odredbe članka 106. stavka 3. Zakona o radu prema kojoj poslodavac pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu mora voditi računa o »trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika«. Navedena odredba nameće poslodavcu obvezu da pri odlučivanju hoće li i kojem će radniku dati otkaz utvrdi i uzme u obzir socijalne prilike svakog radnika. Temeljeći otkaz samo na odredbama članka 106. stavka 1. Zakona o radu, a ne i na ostalim odredbama toga članka, donositelj pobijanih rješenja nije utvrdio i uzeo u obzir socijalne okolnosti za koje Zakon o radu određuje da se o njima mora voditi računa pri odlučivanju o otkazu ugovora o radu. Iz navedenih razloga pobijana rješenja protivna su odredbama Zakona o radu, a Upravni sud ih nije kao nezakonita poništio.

• Budući da redovni sudovi koji odlučuju o prestanku radnih odnosa drugih radnika, kojima poslodavac nije Republika Hrvatska, ustaljeno utvrđuju nedopuštenost otkaza ako poslodavac ne dokaže da je poduzeo sve što je u njegovoj moći da radnika za čijim je radom prestala potreba zaposli na drugim poslovima te otkaza pri čijem davanju poslodavac nije vodio računa o socijalnim okolnostima, smatram da je ovakvim postupanjem navedenog državnog tijela i Upravnog suda podnositeljica ustavne tužbe stavljena u nejednak položaj pred zakonom u odnosu na druge zaposlene, o čijim radnim sporovima odlučuju redovni sudovi te da joj je i na taj način povrijeđeno ustavno pravo iz članka 14. stavka 2. Ustava.