• Odbijanje žalitelja podvrgnuti se alkotestu nije ni prihvatljivo ni logično, jer bi se njegova tvrdnja o navodnoj nealkoholiziranosti mogla na licu mjesta brzo i nedvojbeno utvrditi.

• Postupajući krajnje neprofesionalno na način opisan u prvostupanjskoj presudi, žalitelj je ispunio stegovno biće djela opisano u članku 20. stavku 2. točki 6. Zakona o Državnom sudbenom vijeću.

• 8. Glede žalbenih razloga žalitelja ovaj Sud cijeni da bi postojanje olakotnih okolnosti na strani žalitelja opravdavalo izricanje kazne blaže od one utvrđene prvostupanjskom odlukom. Međutim, prema ocjeni ovog Suda olakotne okolnosti u konkretnom slučaju nisu postojale, što određujući najvišu novčanu kaznu niti Državno sudbeno vijeće nije uvažilo.

• Suprotno utvrđenju Državnog sudbenog vijeća ovaj Sud cijeni da žalitelj nije djelomično priznao počinjenje stegovnog djela, a to je nanošenje štete ugledu suda i sudačke dužnosti. Tijekom postupka žalitelj nije pokazao svijest da je svojim ponašanjem nanio štetu ugledu suda u kojem obnaša dužnost istražnog suca, kao i ugledu sudačke dužnosti uopće, niti je iskazao žaljenje zbog svoga krajnje neprofesionalnog ponašanja. Navode žalitelja kojima je pokušao opravdati svoje postupke ovaj Sud ocjenjuje neuvjerljivim, neživotnim i malo vjerojatnim s obzirom na njegova osobna svojstva. Žalitelj je priznao počinjenje samo jedne radnje, a to je faktično odbijanje podvrgavanja alkotestu, čije postojanje je već nedvojbeno zaključeno iz zapisnika o alkotestu sačinjenog na licu mjesta. Stoga se ovo priznanje prema ocjeni Suda ne može smatrati olakotnom okolnošću od utjecaja na odmjeravanje visine novčane kazne.

• Odredbom članka 58. Zakona o sudovima (»Narodne novine«, broj 3/94., 100/9., 131/97. i 129/00.) propisano je:

• »Sudac se mora ponašati tako da ne umanji svoj ugled i ugled sudbene vlasti, te ne dovede u pitanje svoju nepristranost i neovisnost u suđenju i samostalnost sudbene vlasti.«.