PREGLED SVIH FINANCIJSKIH I POSLOVNIH TEMA, INTERNET USLUGE 
BESPLATNI PREGLED PRAVNE REGULATIVE
Brzi pregled sadržaja propisa. Projekt je nastao za potrebe poslovnih ljudi koji kontinuirano prate pravnu regulativu kako bi se
informirali da li je objavljen neki novi propis koji se odnosi na njihovu djelatnost.
Radi brzog pregleda, na ovim stranicama nalazi se sažetak sadržaja, a klikom na link može se pregledati originalni izvor i cijeli sadržaj.
NN 38/2009 • 8. Kad odredba članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a kao uvjet za određivanje pritvora, pored postojanja osnovane sumnje na neko od kataloških kaznenih djela, predviđa i postojanje »posebno teških okolnosti djela« te na taj način neizravno omogućuje da te okolnosti – koje inače predstavljaju zakonska obilježja tih istih kaznenih djela – posluže kao osnova za pritvor, dakle, da se nekome oduzme sloboda samo zbog osnovane sumnje da je počinio određeno (teško) kazneno djelo, onda se u primjeni takve odredbe naročito značajnim čini zahtjev da tijela kaznenog postupka s posebnom pažnjom ispituju svako produljenje pritvora po toj osnovi. Sama činjenica daljnjeg postojanja osnovane sumnje u tom smislu nije dostatna da bi se, nakon stanovitog proteka vremena, opravdao pritvor. Potrebno je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, u takvim slučajevima razmotriti dva uvjeta za njegovu primjenu: a) jesu li razlozi koji ga opravdavaju i dalje »relevantni i dostatni«, te b) jesu li tijela kaznenog postupka u vođenju postupka iskazala »posebnu marnost«. Samo u slučaju ako su oba uvjeta ispunjena, razdoblje provedeno u produljenom pritvoru može se smatrati razboritim (presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Matznetter protiv Austrije (od 10.XI.1969.) § 12; Letellier protiv Francuske (od 26.VI.1991.) § 35, Muller protiv Francuske (od 17.III.1997.) § 35, Shishkov protiv Bugarske (od 9.I.2003.) § 58 i dr.).
NN 38/2009 • U tom smislu Ustavni sud ocjenjuje osnovanim prigovore podnositelja da tijela kaznenog postupka nisu uzela u obzir razboritost trajanja njegovog pritvora u odnosu na razdoblje u kojem su do sada poduzete postupovne radnje, osobito okolnost da je nakon podizanja optužnice prošao dulji vremenski rok, a u dokaznom postupku u kojem je predviđeno ispitivanje velikog broja svjedoka i izvođenje brojnih drugih dokaza ne može se s izvjesnošću predvidjeti okončanje.
NN 38/2009 • 9. U donošenju osporenog rješenja zanemareno je ustavno načelo razmjernosti. Ustavni sud podsjeća na to da odredba članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a ne propisuje koja se legitimna svrha ostvaruje pritvaranjem počinitelja po toj osnovi, kao što to inače propisuje za ostale pritvorske osnove. Stoga je osobito važno da tijela kaznenog postupka ispravno procijene nužnost njezine primjene. To je pak moguće s obzirom na očekivanu, a ne i zapriječenu kaznu počinitelju. U suprotnom, procjena bi se temeljila na pogrešnoj primjeni načela razmjernosti, propisanog kao temeljnog načela primjene pritvora, kako to proizlazi iz odredbi članka 101. stavaka 2. i 3. ZKP-a. Kako, naime, težina svakog zahvata u neko ljudsko pravo mora biti razmjerna njezinom legitimnom cilju, onda u slučaju kad je zakon taj cilj kod pritvaranja po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a neizravno povezao s težinom kazne za neko od kataloških kaznenih djela, onda tijelo kaznenog postupka mora u primjeni takve mjere izvršiti »test« prema načelu razmjernosti s posebnom osjetljivošću: utvrditi ne samo prikladnost mjere (okolnost da se inkriminirano ponašanje može podvesti pod opis nekog od kataloških kaznenih djela), nego i ustanoviti da je preliminarno oduzimanje slobode nužno (jer ne može biti zamijenjeno lakšom mjerom), te da je u razmjeru s kaznom koja bi mogla biti izrečena počinitelju u konkretnom slučaju (uravnoteženost). Kod posljednjeg, to znači uvažiti sve poznate okolnosti koje bi se, u slučaju utvrđene krivnje, po KZ-u morale počinitelju uzeti u obzir pri izboru i odmjeri kazne, a da se kod toga ne imputira krivnja počinitelju koja je inače, ustavno i procesnopravno, isključivi predmet glavne rasprave i presude. Samo takvim stavljanjem u korelaciju navedenih okolnosti s ciljem, koje je KZ postavio inkriminiranjem kaznenih djela (navedenih u katalogu odredbe članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a), može se doći do zaključka da bi oduzimanje slobode kroz primjenu pritvorske mjere stajalo u ravnoteži s oduzimanjem slobode primjenom zatvorske kazne u konkretnom slučaju. Tijelo kaznenog postupka dužno je, dakako, obrazložiti da takva korelacija postoji.
NN 38/2009 • Propustom Vrhovnog suda Republike Hrvatske da bez valjanog objašnjenja prema načelu razmjernosti ocijeni prikladnost, nužnost i primjerenost daljnjeg zadržavanja u pritvoru podnositelja po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a, odnosno samo konstatacija da »(...) ovo načelo dosadašnjim boravkom optuženika u pritvoru za sada nije ugroženo.« podnositelju je, prema ocjeni Ustavnog suda, povrijeđeno njegovo ustavno pravo na osobnu slobodu.
NN 38/2009 • 9.1. Premda Vrhovni sud Republike Hrvatske ispravno uočava da svrha određivanja pritvora po osnovi iz članka 102. stavka 1. točka 4. ZKP nije samo otklanjanje opasnosti za pravodobno i nesmetano vođenje postupka kao što je to slučaj kod drugih pritvorskih osnova iz istog zakonskog članka nego je i u tome »da se osobe čiji postupci izražavaju posebnu moralnu osudu društva ne zadržavaju na slobodi što bi moglo utjecati na javnost«, ipak pogrešno zaključuje da takva svrha te zakonske osnove isključuje primjenu načela razmjernosti. Već se sam ZKP protivi takvom restriktivnom tumačenju: najprije, prema odredbi članka 87. ZKP pri odlučivanju o svim mjerama osiguranja nazočnosti i drugim mjerama opreza upućuje sud da pazi na primjenu načela razmjernosti; potom, isti zahtjev posebno ponavlja u odredbama članka 101. stavaka 1. i 3. također u odnosu na primjenu svake pritvorske mjere. Kraj takvih izričitih zakonskih odredbi, čija je svrha u što većoj mjeri osigurati primjenu načela razmjernosti u ograničenju prava na osobnu slobodu okrivljenika u kaznenom postupku, takvo njegovo restriktivno tumačenje u pogledu navedene pritvorske osnove nije dopušteno.
NN 38/2009 • U suprotnom, pritvorska osnova iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP pretvorila bi se u slučaj tzv. obligatornog pritvora. To ne bi samo proturječilo smislu ustavne odredbe o načelu razmjernosti iz članka 16. stavka 2. Ustava te smislu ustavne odredbe da se pritvorenik može pustiti, uz zakonsko jamstvo, da se brani sa slobode (članak 25. stavak 3. Ustava), već bi stvorilo, contra legem; novi slučaj obligatornog pritvora, pored do sada jedinoga koji se nalazi u odredbi članka 102. stavka 4. ZKP te stvorilo opasnost da bi se produljenje pritvora po toj osnovi moglo koristiti u kaznenom postupku kao anticipacija zatvorske kazne.
NN 38/2009 • 9.2. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispravno primjećuje da u primjeni načela razmjernosti »osim vremena provedenog u pritvoru valja imati na umu i razmjer između konkretne težine te broja kaznenih djela za koja se optuženik tereti kao i kazne koje se može očekivati prema stanju spisa ako bude proglašen krivim«. No, pri tome mu iz vida izmiču dvije važne činjenice: (a) činjenica da je podnositelj optužen za kaznena djela za koja se može po zakonu izreći kazna od jedne do deset godina zatvora te da protiv njega u kaznenom postupku za takva kaznena djela, po odredbi članka 109. stavka 1. točke 4. ZKP-a, do donošenja prvostupanjske presude pritvor može trajati najdulje dvije godine, s time da se po odredbi članka 28. stavka 3. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (»Narodne novine« broj 88/01., 12/02., 33/05., 48/05. i 76/07.) može produljiti za još šest mjeseci; (b) činjenica da se podnositelj nalazi u pritvoru već više od 1 godine i 8 mjeseci, a da se ne može u ovom času s izvjesnošću reći koliko će još dokazni postupak i glavna rasprava do donošenja prvostupanjske presude trajati. Potpuna primjena načela razmjernosti, u smislu onoga što je ranije rečeno o pogledu njegovog »testa« prikladnosti, nužnosti i uravnoteženosti, nesumnjivo traži uvažavanje ovih dviju okolnosti. Samo tada se u konačnici može ispravno ocijeniti je li u konkretnom slučaju javni interes da se podnositelju produljuje pritvor tijekom kaznenog postupka – u kojem tek treba odlučiti o njegovoj krivnji za inkriminirana kaznena djela – preteže nad Ustavom i Europskom konvencijom zajamčenim pravom na osobnu slobodu.
NN 38/2009 • 10. Stoga je Ustavni sud, utvrdivši u konkretnom slučaju povredu navedenih ustavnih prava podnositelja navedenih u točki 7. ove odluke, ustavnu tužbu u pogledu točaka I. i II. odluke ocijenio osnovanom.
NN 38/2009 • 11. U povodu ustavne tužbe podnositelja protiv prethodnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o produljenju pritvora Ustavni sud je odlučivao pod brojem U-III-2892/2008 i rješenjem od 25. rujna 2008. godine odbacio ustavnu tužbu zbog prestanka postojanja pretpostavaka za odlučivanje o biti stvari, na temelju članka 32. Ustavnog zakona. No, u tom predmetu zatraženo je izvješće Zatvora u Zagrebu o uvjetima u Zatvoru u odnosu na podnositelja, budući da je podnositelj već u toj ustavnoj tužbi isticao loše uvjete u Zatvoru. U odgovoru zaprimljenom 8. srpnja 2008. godine upravitelj Zatvora je naveo: da je podnositelj bio smješten u ćeliji veličine 21,10 m2 zajedno s više pritvorenika, čiji je ukupni broj varirao od 5 do 7; da je podnositelj i sam bio pušač te da nije tražio premještaj u sobu za nepušače; da u Zatvoru postoji sustav vatrodojave; da u ćeliji podnositelja postoje četiri prozora dimenzija 86 x 67 cm; da mu je uprava osigurala svakodnevni boravak na svježem zraku prema »dnevnom rasporedu« za izvršenje pritvora; da su mu bile omogućene posjete branitelja tijekom radnog vremena u za to određenoj prostoriji, bez vremenskog ograničenja, na što nije bilo primjedbi od pritvorenika ili branitelja (upravitelj Zatvora je priložio popis posjeta podnositeljevih branitelja u lipnju, srpnju, kolovozu, rujnu, listopadu, studenom, prosincu 2007. godine, te u svakom mjesecu 2008., do 1. srpnja 2008.); da je kalorijska vrijednost hrane koju je podnositelj dobivao standardizirana na 3000 do 3500 cal, te da podnositelj nije iznosio primjedbe na tu kvalitetu ni službenicima Zatvora ni tijekom sudskog nadzora; da nije tražio radno angažiranje; da je liječnički pregledan kod prijama 18. lipnja 2007. te na svoje traženje 4. i 7. veljače i 1. travnja 2008. godine, te da pomoć psihijatra nije tražio sve do 9. lipnja 2008. kad mu je ordinirana terapija; da ni u jednoj od više evidencija Zatvora nema potvrde o agresivnosti drugih pritvorenika u podnositeljevoj ćeliji.
NN 38/2009 • 12. Dana 13. listopada 2008. godine u Ustavnom sudu održan je pripremni sastanak na temelju odredbe članka 69. alineje 2. Ustavnog zakona u cilju izjašnjenja zainteresiranih osoba o dijelu ustavne tužbe koji se odnosi na uvjete smještaja, boravka i života u zatvoru kao povrede ustavnih i konvencijskih prava pritvorenika. Pripremnom sastanku nazočili su predstavnici Središnje uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Zatvora u Zagrebu (u daljnjem tekstu: predstavnici Zatvora), zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, punomoćnica podnositelja te predstavnici pučkog pravobranitelja.
LINK - PREGLED SVIH FINANCIJSKIH I POSLOVNIH TEMA, INTERNET USLUGE
NN 38/2009 • 12.1. Predstavnici Zatvora ostali su pri ranijem odgovoru od 8. srpnja 2008. godine. Pri tome su naveli: da zatvorska uprava, postupajući sa zatvorenicima koji boluju od zaraznih bolesti kao što je hepatitis C, po pravilima medicinske struke, ne smije nikome iznositi te podatke i da se bolesne osobe ne trebaju izolirati, jer je npr. prema načinima prijenosa tog hepatitisa poznato da se on prenosi samo putem krvi ili spolnog odnosa bez zaštite; da je postupanje s takvim bolesnicima u Zatvoru kvalitetno, jer su obuhvaćeni tretmanom u Savjetovalištu kojeg vodi doktorica koja može potvrditi da je ono jedan od vodećih sustava u Europi po bavljenju tim problemom; da ni uprava Zatvora ni Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske u cjelini ne bježi od činjenice prenapučenosti Zatvora, jer na 560 mjesta u Zatvoru u Zagrebu ima 850 zatvorenika, što znači da nužno dolazi do 6 – 7 zatvorenika na jednu sobu odnosno ćeliju; time se doduše ne poštuju odredbe Zakona o izvršavanju kazne zatvora o prostornom standardu od 4 m2 po zatvoreniku, ali pri tome je važnije samo postupanje prema ljudima koji su tu smješteni, organizacija prehrane i zdravstvene zaštite. Glavnim elementom osiguranja dobrog funkcioniranja Zatvora navode pozitivnu psihosocijalnu klimu koja vlada među zatvorenicima, te na relaciji Zatvor – zatvorenik. Iznijeli su i podatke da je među zatvorenicima i pritvorenicima izuzetno mali broj sukoba te naveli projekte kojima nastoje osigurati bolju edukaciju zatvorskih djelatnika.
NN 38/2009 • Uz pomoć Ministarstva pravosuđa poduzeto je sve što je moguće u pogledu kvalitete hrane, dostupnosti liječnika i boravka na zraku. Svaki zatvorenik odnosno pritvorenik ima pravo boraviti dva sata dnevno na svježem zraku. Svi imaju posjete po 20 minuta dnevno, bez obzira koliko ih čeka. Odvjetnici obavljaju razgovor kad zatraže, uz vizualni nadzor pravosudnog policajca. Mogu dobiti i posebnu prostoriju.
NN 38/2009 • Navode podnositelja o higijeni u ćeliji smatraju subjektivnim, tvrdeći da ne mogu svi pritvorenici jutarnju higijenu obaviti u 5 minuta. Svaka ćelija ima svoj sanitarni čvor. Na vratima sobe mora biti tzv. »špijunka«, iz sigurnosnih razloga.
NN 38/2009 • Ako pritvorenici žele raditi, moraju predati molbu upravi, a uprava je tek iz ustavne tužbe podnositelja saznala da je on htio raditi. Nadalje, smatraju netočnim da je u svojoj ćeliji podnositelj našao pritvorenika koji se htio ubiti. Taj pritvorenik je doista popio sredstvo za čišćenje WC-a, ali se »nije onesvijestio, već mu je pozlilo«. Prozor iznad podnositeljevog kreveta je doista razbio jedan drugi pritvorenik, ali ne zbog uvjeta u Zatvoru, već iz ljutnje što mu nije odobren telefon.
NN 38/2009 • 12.2. Zamjenica Državnog odvjetnika Republike Hrvatske iznijela je stajalište DORH-a koji se odnosi na primjenu članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a i na članak 101. ZKP-a o razmjernosti trajanja pritvora. U odnosu na izjašnjenje predstavnika Zatvora napomenula je da o njihovom radu zna malo, ali da se može složiti s njihovim očitovanjem na pripremnom sastanku.
NN 38/2009 • 12.3. Punomoćnica podnositelja je na pripremnom sastanku podsjetila na značenje članka 25. Ustava, koje je izjednačeno s člankom 3. Europske konvencije. Pravo na slobodu drugo je temeljno pravo po jačini, pravo na život je jedino ispred njega. Općenito smatra da situacija prenapučenosti Zatvora u Republici Hrvatskoj traje duže od 2004. godine. Napominje da je Odbor za prevenciju mučenja Vijeća Europe (CPT) poduzeo kontrolu prošle godine i ponovno utvrdio njihovu prenapučenost.
NN 38/2009 • Istaknula je da je pritvor stresna situacija za svaku osobu u kojoj ljudi ne reagiraju jednako. Na njezinu inicijativu Ured pučkog pravobranitelja posjetio je podnositelja u pritvoru. Nakon toga, podnositelj je 10. listopada 2008. godine prebačen u drugu ćeliju na VIII. odjel, sada je u sobi 140 u kojoj je jedan pritvorenik manje. No, to još uvijek smatra nedovoljnim. Navela je da u Zatvoru u Zagrebu osobe koje su nepravomoćno osuđene često traže upućivanje na izdržavanje kazne prije pravomoćnosti (članak 53. Zakona o izvršavanju kazne zatvora) i radije idu u kaznionicu Lepoglava gdje će imati bolje uvjete, sportske aktivnosti i dr. Upozorava na nepisano pravilo zatvoreničkog života: kad pritvorenik kao novi tek dođe u neku ćeliju, u svemu je zadnji: kao takav čeka npr. zadnji u redu na hranu i na sve ostalo u pritvorskom sustavu. Vraćanje podnositelja u status takvog »zatvorenika-pripravnika« premještajem u drugu ćeliju smatra lošim, jer tada sve »ide ispočetka« i zatvorenik mora ponovno graditi svoj položaj unutar nove sobe.
NN 38/2009 • Punomoćnica je posebno istaknula izuzetno birokratiziranu i sporu proceduru ostvarivanja prava zatvorenika na posjete obitelji, koja u velikoj mjeri ide na uštrb njihovih prava na vezu s vanjskim svijetom, posebice članovima obitelji. Članovi obitelji, naime, prolaze »pravu torturu« radi svojih 20 minuta razgovora s pritvorenikom: ako taj razgovor žele, moraju vrlo rano ujutro čekati na red za dobivanje jednog od tridesetak brojeva pred Županijskim sudom u Zagrebu čija im kaznena kancelarija tih tridesetak brojeva za određeni dan počinje dijeliti u 9 sati ujutro; potom, »sretni« koji su broj dobili, odlaze u Remetinec, pred Zatvor, gdje čekaju dugo vrijeme na dopuštenje za ulazak, da bi tek nakon sat do dva bili uvedeni u prostorije za razgovor s pritvorenikom ili zatvorenikom. Tako su izgubili cijeli dan na kontakt čija je kratkotrajnost na taj način još više smanjena i dovedena ispod najmanje prihvatljive razine.
NN 38/2009 • 12.4. Zamjenik pučkog pravobranitelja na pripremnom sastanku je naveo da su, u konkretnom slučaju, predstavnici Ureda pučkog pravobranitelja posjetili prostoriju u kojoj je podnositelj bio smješten u Zatvoru. Utvrdili su da je veličine 20 m2, da je bilo sedmero pritvorenika u sobi, da je bilo 4 mjesta za sjedenje za stolom za kojim ne može svih 7 istodobno ručati; da WC smatra »užasnim«, jer je u samoj sobi koja nema ventilacije, s prozorom na drugoj strani sobe. Takvo postupanje je ocijenio ponižavajućim. Međutim, naveo je da nijedan pritvorenik nije želio napustiti tu prostoriju, jer su se navikli jedan na drugog. Sve ostalo navedeno u ustavnoj tužbi zamjenik pučkog pravobranitelja smatra točnim.
NN 38/2009 • 13. Kao pojedinačni akti čijim su mu donošenjem povrijeđena ustavna prava, podnositelj je naveo rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-558/08-3 od 19. rujna 2008. godine i Prijemni zapisnik Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za zatvorski sustav, Zatvora u Zagrebu od 18. lipnja 2007. godine na temelju kojeg je 18. lipnja 2007. godine primljen u Zatvor u Zagrebu. Prvi predstavlja konačnu odluku nadležnog sudbenog tijela o primjeni pritvorske mjere. Drugi, premda nema formalna obilježja pisanog pojedinačnog akta upravnog tijela u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona, predstavlja akt kojim Uprava za zatvorski sustav, na temelju svojih ovlasti i dužnosti propisanih Zakonom o izvršavanju kazne zatvora, konkretizira primjenu pritvorske mjere u smislu mjesta i načina izvršavanja u odnosu na konkretnu osobu kojoj je oduzeta sloboda i time za određeno razdoblje izvršavanja pritvorske mjere nesporno uređuje prava i dužnosti pritvorene osobe. Stoga Ustavni sud, koji na temelju odredbe članka 2. stavka 1. Ustavnog zakona jamči poštivanje i primjenu Ustava Republike Hrvatske, ocjenjuje da zajednički pravni učinci navedena dva pojedinačna akta nadležnih državnih vlasti mogu podnositelja dovesti u položaj da postane žrtvom povrede nekog ustavnog prava.
PRETHODNA STRANICA - SLJEDEĆA 
IZBOR:
Broj 163/04, Broj 24/08,
Broj 115/07, Broj 56/06,
Broj 52/91, Broj 100/99
LINK - PREGLED SVIH FINANCIJSKIH I POSLOVNIH TEMA ZA PODUZETNIKE