• – prvostupanjski sud je 9. rujna 1999. godine održao ročište na kojem je proveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka i podnositeljica, te izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, a na tom ročištu je i zaključio glavnu raspravu. Na tom ročištu je opunomoćenik tuženika izjavio da nije nikada uručio podnositeljicama odluku o prestanku radnog odnosa, te da »preslike istih prilaže sudu u spis«, a opunomoćenica podnositeljica precizirala je tužbeni zahtjev na način da je, pored dosadašnjeg zahtjeva dodala i zahtjev na utvrđenje da su odluke o prestanku radnog odnosa podnositeljicama ništave;

• – sud prvog stupnja osporenim rješenjem odbacio je tužbu kao nedopuštenu, utvrđujući da podnositeljice nisu tražile zaštitu svog prava pred nadležnim tijelom tuženika, pozivajući se pri tome na članak 126. stavke 1. i 2. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95. i 65/95.), kao i prihvaćenu sudsku praksu (Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj: Rev-1439/97 od 24. rujna 1997.);

• – podnositeljice su protiv prvostupanjskog rješenja podnijele žalbu u kojoj, pored ostalog ističu da su za svoj status saznale uvidom u izlistanja Fonda MIORH-a, ali kako nikada nisu primile odluke o prestanku rada, koje su morale prethoditi odjavama, nisu znale tko ih je odjavio, niti po kojoj osnovi. U žalbi postavljaju pitanje da nije jasno kome su trebale uputiti zahtjev za zaštitu prava, kad ni uspostavom hrvatske vlasti i nastave u Dalju nisu imale saznanja tko je njihova prava povrijedio i je li ih povrijedio. Podnositeljice u žalbi ističu da je tek na posljednjem ročištu tuženik dostavio odluke o prestanku rada datirane s 1992. godinom, međutim ističu da ih tuženik ni na raspravi nije uručio podnositeljicama, već ih je u jednom primjerku predao na sud, a sud je na istoj raspravi zaključio glavnu raspravu, zbog čega se podnositeljice o tome nisu mogle očitovati;

• – drugostupanjski sud rješenjem je odbio žalbu podnositeljica i potvrdio prvostupanjsko rješenje, bez obrazloženja u odnosu na žalbene navode podnositeljica u svezi nemogućnosti očitovanja;

• – Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je reviziju, navodeći da su i prema pravnom stajalištu tog suda nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbu podnositeljica odbacili kao nedopuštenu, s obzirom da podnositeljice nisu postupile sukladno odredbama članka 126. stavaka 1. i 2. Zakona o radu, odnosno za zaštitu prava se nisu obratile poslodavcu.

• 6. Razmatrajući ustavnu tužbu sa stajališta ustavnih prava istaknutih u ustavnoj tužbi, Ustavni sud s posebnom pozornošću ističe navode podnositeljica razvidne iz spisa predmeta, prema kojima se smatraju »oštećene u odnosu na sve ostale učitelje s okupiranog područja i to one koji su stekli status prognanika pa su temeljem Uredbe Ministarstva prosvjete i športa zadržali radno-pravni status zaposlenika škola u kojima su radili prije okupacije, a i u odnosu na učitelje koji su tijekom okupacije zasnovali radni odnos s tamošnjim vlastima, pa su važećim propisima Republike Hrvatske zadržali pravo na rad u školama u kojima su zatečeni s uspostavom hrvatske vlasti«.