• 2. Podnositelj ustavne tužbe ističe prije svega pitanje u koju državu i na koje poslove je dužan vratiti tužiteljicu na rad, s obzirom na raspad bivše SFRJ i činjenicu da su Republika Hrvatska i Republika M. postale dvije samostalne države.

• Poziva se pritom na odredbe članaka 16., 17. i druge Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92 i 112/99, nastavno: ZPP) prema kojima je sud dužan po službenoj dužnosti tijekom čitavog postupka paziti na svoju nadležnost, pa kada utvrdi da nije nadležan, dužan se je takvim i oglasiti, ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu, što u konkretnom slučaju niti jedan od sudova nije učinio.

• Smatra neutemeljenim pozivanje sudova na odredbu članka 27. u svezi s člankom 65. ZPP-a, na kojima su ti sudovi zasnovali svoju nadležnost (a radi se o odredbama prema kojima nadležnost sudova u Republici Hrvatskoj u sporovima s međunarodnim elementom postoji kada je to izričito određeno zakonom ili međunarodnim ugovorom, a ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti hrvatskog suda za određenu vrstu sporova, taj je sud nadležan i kada to proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti. Tako je u sporovima iz radnog odnosa u kojima je tužitelj radnik, osim općemjesne nadležnosti za tuženika, propisana i nadležnost suda na čijem se području rad obavlja ili se obavljao, odnosno morao obavljati ili gdje je zasnovan radni odnos).

• Tvrdi, naime, da je morala biti primijenjena odredba članka 55. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, dalje: ZRSZ), prema kojoj bi u konkretnom slučaju nadležnost suda Republike Hrvatske postojala kada bi strana pravna osoba – tuženik, imala u Republici Hrvatskoj svoje predstavništvo ili zastupništvo ili kad bi u Republici Hrvatskoj postojalo sjedište pravne osobe kojoj je povjereno obavljanje poslova strane pravne osobe. Kako niti jedno od toga nije slučaj (naime, rješenjem bivšeg Okružnog privrednog suda, broj: Fi-1067/74 od 15. listopada 1974. određeno je još tada brisanje iz sudskog registra »A.« S., Poslovne jedinice Skladište sa stalnom izložbom farmaceutsko-kemijskih proizvoda i ljekovitog bilja u Z., a ne postoji nitko kome bi bilo povjereno obavljanje poslova), to ne postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj temeljem članka 55. ZRSZ i tužbu je valjalo odbaciti.

• 3. Pored navedenog, podnositelj ustavne tužbe smatra donesene odluke nezakonitima i u pogledu primjene materijalnog prava, tvrdeći da je tužiteljica dobila otkaz iz razloga navedenih u članku 18. bivšeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (»Narodne novine«, broj 34/91, nastavno: ZOPRO), tj. zbog nesposobnosti za izvršavanje poslova radnog mjesta na koje je raspoređena, da nije bilo mogućnosti raspoređivanja na drugo radno mjesto, a sve u svezi s novonastalom geopolitičkom situacijom, te da s obzirom na to, a sukladno odredbama članka 75. stavka 2. točke 1. ZOPRO i članka 74. bivšeg Zakona o radnim odnosima (»Narodne novine«, broj 19/90 i 19/92, nastavno: ZRO), nije postojala obveza poslodavca da tužiteljici odredi otkazni rok.

• Ukazuje i na primjer prakse Županijskog suda u G. Z. u istovjetnom slučaju (rješenje Gž-10542/99 od 31. svibnja 2000.), suprotne ovdje osporavanim odlukama, a poziva se i na primjer takve prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske u istovjetnom slučaju i dostavlja presliku rješenja tog Suda, broj: Rev-1261/98 od 19. siječnja 1999.